Novi pogled na Meduzino prokletstvo

Od najprimitivnijih društava preko srednjeg vijeka, pa sve do suvremenog doba, položaj žene je doživio brojne promjene, a povezuje ih neprestana borba i težnja za izdizanjem iz svoje marginalizirane uloge.

Muškarci, od samog početka čovječanstva, predstavljaju dominantni spol dok su žene tlačene i zanemarivane bez mogućnosti dokazivanja i korištenja svog intelektualnog potencijala.

Antička Grčka predstavlja kolijevku europske civilizacije i demokracije, ali emancipacija žena i borba za njezina prava uopće nisu dolazili do izražaja te je to društvo, iako na prvu promatrano kao napredno, zapravo bilo vrlo nazadno i jednostrano. 

Podređenost žene najbolje se oslikava u činjenici da je smatrana imovinom muškarca bez ikakvih prava. Njezina je uloga bila isključivo usmjerena stvaranju novog života, odgoju djece i održavanju kućanstva. Na žene se gledalo kao na manje sposobne i vrijedne te su kao takve smještane na samo dno društvene ljestvice sa strancima i robovima. Pogled na ženu tog doba prikazuje i vjerovanje da su žene određena prijetnja muškarcu i njegovom „muškom poretku” te se postupno kroz stoljeća razvijala izuzetno jaka društvena kontrola nad njima. 

Međutim, bitno je naglasiti da se spomenuti loš položaj žene ponajviše odnosio na stvarno društvo dok se potpuno drugačiji aspekt prikaza žena prepoznaje u njihovoj živopisnoj mitologiji. Tamo se njeguje kult božica i pridaje im se posebna razina poštovanja. Grčka božanstva su strastvena, osvetoljubiva, nepredvidiva, a opet darežljiva i pravedna, upravo nalik ljudskim karakteristikama.

Svi ti problemi atenskog društva duboko su ukorijenjeni u svijest naroda, pa su se žene najčešće nepravedno prikazivale kroz mitologiju kao demoni i čudovišta i uglavnom se krivica svaljivala na njih (vječna uloga izazivačica problema). Tako se i u mitu o Meduzi potpuno neopravdano i nezasluženo žena krivi za vlastito silovanje te je se za to kažnjava i odbacuje kao čudovište. Taj je apsurd u staroj Grčkoj, a i kasnije, smatran pravednim prokletstvom. Važno je naglasiti i osvijestiti da određeno ponašanje žrtve nikada ne smije biti opravdanje za taj gnjusni zločin jer ne postoji žena na svijetu koja namjerno biva žrtvom silovanja. 

Ovdje se prepoznaje klasičan slučaj optuživanja žrtve koji se, nažalost, događa i dandanas. Upravo ovih dana je potaknuta medijska borba silovanih žena iz Srbije i Hrvatske koje se suočavaju s osudom javnosti u oba slučaja – kad prijave zločin,  ali i kada to propuste učiniti.

Zato i ne čudi da je seksualno nasilje jedan je od najtežih i najmanje prijavljivanih oblika nasilja. Žrtve su nerijetko sustavno izložene nevjerici, podsmijehu i optuživanju, a društvo u kojem živimo, nažalost, ima sklonost okrivljavanja žrtve po principu „dobila je što je tražila” dok pitanje „Što je imala na sebi?” čujemo prečesto.

Upravo te predrasude o silovanju, gdje se nepotrebno propituje odgovornost žene za učinjeno, pridonose da žrtva osjeća sram i krivnju te si predbacuje. Također, javlja se osjećaj bezvrijednosti i osobne degradacije koja u konačnici dovodi do izopćavanja iz društva te doživotne stigmatizacije. 

Prijeko su potrebni razni oblici edukacije sa svrhom buđenja svijesti i uklanjanja predrasuda prema žrtvama, kao i temeljito istraživanje postoje li pravne praznine na štetu zaštite žrtve.

Kao što patrijarhalna stara Grčka nije imala empatije za pretrpljenu muku i užas Meduze, tako se ta društvena sljepoća nastavlja i u naše moderno doba. Stara je Grčka htjela učvrstiti položaj i superiornost muškaraca što je rezultiralo odgovornošću žene za nasilje nad njom samom – to je bio odraz tadašnjih društvenih normi i morala. 

Danas, ipak, dolazi do određenih pozitivnih pomaka te zbog toga veliku pažnju dobiva brončana skulptura argentinskog kipara Garbatija  koja prikazuje izokrenuti mit o Meduzi koji pripovijeda priču iz Meduzine perspektive. Taj koncept izvrtanja priče dovodi u pitanje Meduzin lik kao čudovište i otvara novu predodžbu – tko je žena koja se skriva iza tog mita? Upravo to davanje svojstva ljudskoga liku Meduzi propituje pravednost i identitet čudovišta i otvara potpuno novu perspektivu odnosa zločin-žrtva. 

Originalna Cellinijeva skulptura, koja je i bila inspiracija Garbatiju, prikazuje odrubljenu glavu Meduze kao patrijarhalni odgovor na žensku moć te već spomenuti strah od žene i njezine moguće dominacije. Simbolika se sama nameće, odrubljena glava – ušutkana žena. Perzej, držeći Meduzinu glavu visoko podignutu u znak svoje pobjede i uspjeha, ipak ne uspijeva sakriti dozu vlastitog srama i krivnje jer ga odaju pognuta glava i pogled u pod. 

S druge pak strane, na Garbatijevoj skulpturi možemo uočiti inverziju mita. Meduza ima ruku spuštenu uz tijelo dok drži Perzejevu glavu i nema potrebu isticati svoju pobjedu, a pogled joj je prazan i protkan razočaranjem i tugom. Dočekala je svoju pravdu, ali izostao je pobjedonosni ushit. 

Zbog svega navedenoga, Garbetijeva skulptura postaje svojevrsna ikona pravde, simbol žrtava silovanja i dobiva kultni status u svijetu umjetnina jer pripovijeda novu priču. Simboliku nalazimo i u samoj lokaciji skulpture – preko puta kaznenog suda u New Yorku gdje su procesuirani muškarci upravo za seksualne napade i zlostavljanja. 

Napokon, Meduza zamjenom mjesta s Perzejom, dobiva zasluženu pravdu. Nameće se pitanje kako bi izgledalo da se ona mogla obraniti i čini se da utjelovljenje te mogućnosti daje nadu u pravednost borbe za ženska prava te na određeni način dobiva katarzično obilježje.  

Iako mnogima nije ispunila očekivanja prvenstveno zbog prikaza Perzejeve umjesto Posejdonove glave, skulptura je, zapravo neplanski, naglasila buđenje svijesti i napredak u percepciji žene kao žrtve te tako dala novu energiju cijelom društvu i nadu u pravednije sutra.

Nika Mišetić, 1.e

Published
Categorized as LiDraNo

Leave a comment

Your email address will not be published.