Žurio sam. Glasni zvuci vlastitih koraka odzvanjali su mojim ušima. Pokušao sam se ne obazirati na brojne razgovore slučajnih prolaznika koji su strujali kroz zrak, onako nejasno i prpošno. Jedan, dva, tri, četiri, pet… Na tren sam pomislio kako bi bilo lijepo proučavati njihove izraze lica, ali me je od te ideje odvukla blistava svjetlost farova automobila što se širila kroz maglu. Barem me ona činila malčice opuštenijim, jer na taj način drugi nisu mogli uočiti moj izraz lica, nervozu i užurbano disanje. Tvrdili su da previše razmišljam. No mene su samo obilazile razne misli i osjećaji, a nisam ih uspijevao dovesti u red. Kontrolirale su rad mojeg srca, strujale niz vene i počivale u svakom sitnom kutku moga tijela. Dosta mi je svega. Dosta mi je njih, njihovih prigovora i prenaglašene površnosti. Čemu tražiti sreću, kad je taj osjećaj ionako samo prolazan. Konačno sam stigao do kolodvora. Vlak je na peron stigao neočekivano brzo. Na karti su se kričavim slovima izdvajale riječi ,,Samograd”. Ovaj put, pomalo teškim korakom, kročio sam u njega. Tako je započelo moje putovanje.
Put je trajao dovoljno kratko da ne bude predug. Osim mene, vlakom je putovala starija gospođa zadubljena u čitanje knjige i jedan slijepac. Često sam brisao rukama maglu skupljenu na staklu, kako bih mogao promatrati visoke planinske lance prekrivene snijegom između kojih teče zaleđena rijeka. Kako se vlak sve više približavao odredištu, bivalo je sve hladnije i hladnije, stoga sam lijeno navukao slojevit kaput. Stigavši do Samograda, obuzela me blaga pometnja, no ovaj put sam uspio biti snažniji od nje. Izašao sam iz vlaka i melankolično gledao kako se udaljava u daljini. U Samogradu ne prebiva mnogo ljudi, no prilično je velik unatoč toj činjenici. Također, nitko nikada nije rođen ovdje, već su svi spletom okolnosti završili u njemu. Možda jednostavno imaju jednak način rada mozga kao ja, ili pak slične osjećaje. Zapravo, prije bih rekao varijacije osjećaja jer na svijetu ne postoje osobe koje se osjećaju identično.
Na ulazu u sam grad dočekali su me recepcionari i ispitivali neobična pitanja. Koliko imam godina, koja sam krvna grupa, kad sam rođen… Ništa nije imalo smisla tako da sam samo šutio. Tek na posljetku me upitaše ključno pitanje: tko sam ja zapravo? Samo sam instinktivno slegnuo ramenima, nakon čega su me napokon odlučili pustiti.
Središtem grada prostire se dugačka cesta, a pokraj nje pravilno su naslagane zgrade različitih oblika. Između njih, naseljeni su prazni prostori, ili pusti parkovi. Ako nastavite hodati cestom, opet se nađete na početku samoga grada. Za razliku od tipičnih gradova, sresti čovjeka na ulici prava je rijetkost, a kad ga vidiš, osjećaš nevjerojatnu sinergiju. Stanove u zgradama nastanjuje tko god poželi, i to besplatno. Ipak, boravak ovdje nije vječan i svatko jednom osjeti potrebu za odlaskom. Također, vlada neka neobična mješavina tople i hladne temperature.
Toga je dana kiša pljuštala kao iz kabla i topila lagane pahuljice snijega nakupljene na pločniku. Neki unutarnji glas me nagovorio da skrenem u obližnji park. Nastanivši se na klupicu ispod stabla, uočio sam sićušnu figuru preko puta sebe. Gledala je u pod i razmišljala o nečemu intrigantnom. Poželio sam barem na tren biti okružen njezinim mislima. Odjednom je nervozno počela tražiti nešto po torbici. ,,Gdje sam li stavila te glupe cigarete?”, čuo sam kako komentira za sebe. Na pamet mi je sinula korisna zamisao te sam gurnuo ruku duboko u džep jakne. Nekako sam iskopao paket cigareta, prišao joj i ponudio je. ,,Hvala”, rekla je i pružila mi nešto nalik osmijehu. Neko smo vrijeme tako stajali jedno do drugog i zurili u pod, sve dok nisam čuo dobro poznat zvuk jecanja. Niz njeno lice lile su se krokodilske suze i stapale se s kapljicama kiše. ,,Pričaj”, rekao sam joj bez prevelikog razmišljanja. Ovdje u Samogradu ljudi daju podršku jedni drugima iako si ni oni sami ne znaju pomoći.
,,Ne vide me”, govorila je kroz plač.
,,Naprosto ne vide onu pravu mene, koju ja vidim. Smatraju kako mi je ljepota dovoljna za postizanje svega u životu. Ne žele ni pročitati moje znanstvene radove jer su to gluposti kojima se lijepa osoba poput mene ne bi trebala zamarati. Ja navodno imam sve.”
Pogledao sam je malo bolje. Da, njezine crte lica uistinu su bile savršeno skladne, oči plave i duboke, a kosa glatka poput svile. To ranije, priznajem, nisam primijetio. ,,Ni on me ne voli, cijeni samo iluziju što ljudi nazivaju ljepotom, a onu pravu mene, skrivenu iza stotine nevažnih slojeva, ne. Voli me zbog mog tijela, lica, ali ne i onog što ja zapravo jesam. Mama me uvijek slala u modne vode jer škola nije bila naročito bitna zato što imam dar”, rekla je smirivši se malo. Neko vrijeme sam slušao njezine doživljaje i šutio. Razmišljao, slušao, i tako ukrug. Na kraju sam joj uputio nekoliko lijepih riječi i komentirao cjelokupnu situaciju. Na to sve, ona se zahvalila i zapazila da ju nitko nikada nije saslušao i zanemario njezin izgled.
Stavio sam ruku na njezino rame te je privio uza se. Najednom je kiša stala, a hladnoća se ipak malo smirila. Mjesečina nam je obasjavala lica, a sjene se ujedinile. Od svog boravka u Samogradu, ne sjećam se da je mjesec ikada sjao tolikim sjajem.
Katja Galunić, 1.c