Kapitalizam i žohari
Može li kiša isprati gorčinu? Ili zašto kukci moraju ostati u podrumu
Parazit je prošlogodišnji film južnokorejske produkcije i četverostruki dobitnik Oscara, redatelja Bong Joon-hoa, koji me impresionirao pričom, socijalnim podtekstom i izvrsnim vizualima. Žanr je malo teže odrediti jer je film eksplicitno podijeljen u dva dijela, od kojih je jedan tragikomična drama fokusirana na crni humor dok je druga polovica triler s mračnom problematikom. Glavni glumci odradili su odličan posao, pogotovo Song Kang-ho u ulozi oca obitelji Kim, Kima Ki-taeka. Izvrsni su i Choi Woo-shik (kao Kim Ki-woo, sin), Park So-dam (kao Kim Ki-jeong, kći), Chang Hyae-jin (u ulozi Chung-sook, majke obitelji Kim), Lee Sun-kyun (kao gospodin Park), te Cho Yeo-jeong (gospođa Park).
Poplava u podrumu
Radnja je u prvom dijelu filma prilično jednostavna i predvidljiva. Siromašna obitelj svojom snalažljivošću, koja se uglavnom svodi na laganje, zapošljava se u kućanstvu bogate obitelji te je većina zapleta komična. Crni humor proizlazi iz potpune suprotnosti između života i razmišljanja ovih dviju obitelji. Dok jedni nemaju ništa i skeptični su oko svega, drugi imaju sve, ali su lakovjerni. Jednostavna i mirna radnja drastično se prekida dolaskom stare kućne pomoćnice u bogatašku kuću dok je obitelj Park na kampiranju te ju obitelj Kim „prisvaja“ za tu večer. Tada počinje mračna strana filma i otkriva se ,,parazit” koji živi u podrumu kuće. Naravno, i obitelj Kim svojevrsni je parazit, oni sami sebe uspoređuju sa žoharima koji žive i hrane se u tuđoj kući, ali kad bi vlasnici otkrili istinu, razbježali bi se i sakrili, baš poput žohara. To se zaista i dogodi kada se obitelj Park iznenada vrati s kampiranja zbog kiše. Kiša je temeljna prekretnica filma što se tiče radnje, ali je i simbolički značajna. Pljusak ispire žohare, jedne tjera u podrum kuće, a druge ponovo na dno. Razlika između vrha i dna snažno je i vizualno izražena u filmu. Na samom početku filma doznajemo gdje se po društvenom statusu nalazi obitelj Kim – na dnu, u suterenskom stanu, dok se obitelj Park nalazi na brdu, iznad njih. No, obitelj Kim nije na samom dnu jer i dalje ima izvor svjetla. Oh Geun-sae, koji se nalazi u podrumu kuće obitelji Park, najniže je jer nema nikakvog izvora svjetla, u prenesenom značenju ni prilike ni nade za uspinjanjem na društvenoj ljestvici. Bogataška obitelj doživljava kišu kao blagoslov jer ona raščišćava zrak, dok je siromašna obitelj pogođena štetom koju je kiša nanijela. Razlika između bogatih i siromašnih, obitelji Park i obitelji Kim, očituje se u dugom putu koji je potreban obitelji Kim kako bi se uz kišu vratila nazad samo do svojeg podruma. Kiša također simbolično ispire njihove snove o bogatstvu i napretku te ih vraća u realnost kapitalističkog sistema – bogati postaju bogatiji dok „žohari“ ostaju na dnu.
Smradna „mrlja“ na bogataškom travnjaku
Još jedan značajan simbolični detalj u filmu je miris. Miris također predstavlja stalež te činjenica da Da-song, sin obitelji Park, prvi primjećuje miris obitelji Kim pokazuje kako se u ovom sustavu od najmlađe dobi stvara raskol između vrha i „neznatnih“, čak ni ne mirišemo svi isto. Na samom vrhuncu radnje filma, u sceni Da-songova rođendana upravo je miris razlog zbog kojeg je gospodin Park ubijen. Bogataši pokušavaju pobjeći od ubojice pritom zanemarujući ,,smrdljive” te se slom Ki-taeokova lika događa u trenutku u kojem se, čak i u takvoj, kriznoj situaciji gospodin Park ne može oduprijeti osjećaju gađenja zbog smrada svog zaposlenika. U tom trenutku ga poniženi i uvrijeđeni Ki-taek ubija te bježi u podrum gdje se skriva – na samom dnu, bez svjetla, bez nade. Njegov sin Ki-woo na kraju samo sanjari o tome kako će jednom kupiti kuću i ponovo dovesti oca na vrh stubišta, na svjetlost, no u završnoj sceni kamera se spušta i pokazuje Ki-woona kako čita svoje obećanje i na taj način aludira se na njihov ostanak na dnu, poput žohara.
Gaziti preko leševa – premisa sustava?
Parazit je definitivno jedan od boljih, ako ne i najbolji film koji sam do sad pogledao. Kritika kapitalizma danas je učestala pojava, ali malo koja je detaljna poput ove. Pretežno se kritiziraju bogati, no ovaj film ne predstavlja ljude na vrhu kao zle, već se referira na samu ideju ljudske pohlepe kao takve. Obitelj Park nije ta koja je gurnula obitelj Kim na dno, oni su sami, pod utjecajem sustava i svojih osobnih interesa, razlog vlastitog ostanka na dnu. Film ni u jednom trenutku ne demonizira ni jednu skupinu ljudi, bili oni na vrhu ili na dnu društvene ljestvice, ali pokazuje kako je sustav taj koji stvara raskol i krivu percepciju. Ne govori se kako su kapitalisti oprimjereni u članovima obitelji Park loši ljudi, štoviše, prikazuje ih se kao obične ljude koji samo ne razumiju pravo značenje novca i koliko je truda uloženo u sve ono što uzimaju zdravo za gotovo. Njihov manjak obrazovanja i iskrivljena percepcija svijeta produkt su zapravo istog tog sustava koji potiče materijalizam i individualizam do te mjere da zaboravljamo da smo svi ljudi, da su žohari samo insekti koje nalazimo ispod hladnjaka, a nikako „netko ispod nas“. Također, očito je i kako su ljudi poput obitelji Kim potpuno indoktrinirani propagandom koju širi neoliberalistički sustav. Iako znaju kako je to biti na dnu, kako je biti smatran manje vrijednim, ni u jednom trenutku ne posustaju u svojem naumu da se uspnu na društvenoj ljestvici. U nekoliko navrata možda se zapitaju što zapravo rade, ali na to brzo zaborave kako bi uživali u onome što im bolja pozicija nudi dok, bez da to shvaćaju, postaju upravo ono protiv čega se pokušavaju boriti. Postaju žrtve kapitalističke propagande; zapostavljaju svoju ljudskost kako bi uživali u blagodatima koje im nudi profit, no profit nije vječan i jednako tako kako su se uspeli koristeći druge kao oslonac, jednom će i sami ponovo postati dio tuđeg stubišta – to je okrutna istina svijeta u Parazitu, ali, opominjući nas, i naše stvarnosti.
Arijan Maričić, 3.e