Pustinja

Pustinja

U glavi mi je praznina, pustinja. Pitam se zašto i kako i ne razumijem. Pokušavam dublje upiti svijet oko sebe, no to me čini još praznijom. Shvaćam. Oko mene nema ničega, pa ni u meni nema ničega.

Kada bi me netko pitao da izbrojim koliko su me puta pitali o trenutnoj situaciji u kojoj se nalazimo, ne bih znala dati specifičan, točnije, traženi odgovor, u glavi bi mi odjednom nastala pustinja. Direktno ili indirektno, skoro se svakoga dana susrećem s tim pitanjem ili nekim manjim rukavcem toga pitanja. I ne, ne osuđujem roditelje, profesore, širu ili užu obitelj, prijatelje ili slučajne poznanike zbog toga što ga postavljaju jer vjerujem da bi i mene zanimalo kakav je to život srednjoškolca u vrijeme pandemije, ali s vremenom počinjem osjećati sve veći pritisak i nelagodu zbog toga što nemam odgovor. Apsolutno nikakav odgovor. Na ovom „putovanju“, koje traje više od godinu dana, nije se našla nijedna osoba koja mi je jasno dala do znanja trebam li imati odgovor, već sam sama zaključila da bih ga trebala imati zbog tolike radoznalosti onih oko mene. I najviše me muči činjenica da ne mogu razlučiti je li ovo stanje u kojem osjećam toliki pritisak normalno ili ne, potrebno ili ne, razumljivo ili ne. 

U želji da pokažem tu pustinju u svojoj glavi i kako do nje dolazi, prepričat ću vam jučerašnje poslijepodne. 

Obitelj i ja smo u Dubrovniku kod bake i djeda. Pretpostavljam da se ovo čini kontroverzno uzimajući u obzir činjenicu da smo usred pandemije, a živimo u Zagrebu, ali svi smo se testirali i pratili sve upute Stožera. Dakle, jučer poslijepodne šetali smo kroz staru jezgru grada. Kad god i s kime god se tamo nađem, odlutam u svoj svijet, zamišljam svoje radnje i promatram ovo mjesto s oduševljenjem. Nadala sam se da će se to i jučer dogoditi, no prvi puta ikada, nije. Ništa. U glavi mi je praznina. Pustinja.

Pitam se zašto i kako. I ne razumijem. Pokušavam dublje upiti svijet oko sebe, no to me čini još praznijom. Shvaćam. Oko mene nema ničega pa ni u meni nema ničega. Oko mene je pustinja pa je i u meni pustinja. Dakako, oko mene su se nalazile masivne zidine, predivne i sjajne pločice na Stradunu, crkva sv. Vlaha, koja mi se svaki put čini ljepšom i većom, mostovi koje uvijek prelazim s mrvicom straha u sebi i one kućice s crvenim krovovima i zelenim škurama. Ali nema onih koji ta hladna i usamljena mjesta čine toplim i živima, nema ljudi. 

Najveću prazninu osjećam kada stojim na gradskoj Porporeli. Na onoj Porporeli koju su mnogi opjevali, naslikali, opisali. Na onoj Porporeli na kojoj se u svako doba godine može pronaći barem nekoliko nijemih promatrača ili kupača ili nekoliko starijih gospođa koje svakodnevno razgovaraju i ogovaraju ili onih staraca koji samo gunđaju ili onih dječačića koji vade školjke iz mora dok ih majke opominju. Nikoga nema. Ni staraca, ni gospođa ni kupača. Nikoga. Ovaj grozan vjetar koji ulazi u svaku moju kost i u kojem mogu namirisati ovu melankoliju koju i osjećam i ja. Dobivam dojam da me vjetar tjera s ovoga mjesta jer vidi koliko sam tužna dok u isto vrijeme osjećam veliki poriv da ostanem ovdje jer je vjetar toliko usamljen i žalostan. Ipak odlazim. 

Obilazim svaku, pa i najmanju i najzabačeniju ulicu. Vani nema nikoga. Dakako, iz dimnjaka onih malih kuća s crvenim krovovima izlazi dim, zelene škure su otvorene i na pokojem prozoru može se vidjeti stari pomorac koji žudi za morem i valovima, a češće se na prozorima mogu vidjeti mačke koje iz toplih domova promatraju ulicu i drijemaju. Ali vani nema nikoga. Ta, ipak je proljeće, shvaćam, puše vjetar, no to nikoga nikada nije spriječilo da izađe van i udahne dušu ovim, sada mrtvim, ulicama. 

Tek nakon polusatnog hodanja i razmišljanja, počinjem obraćati pozornost na svoje omiljene kafiće, restorane i trgovine na kojima (ne svima, ali na većem dijelu) stoje crvene trake ili bijeli A4 papiri na kojima piše nešto poput „Prodaje se lokal“ ili „Izdaje se prostor“. Nisam sigurna kako bih trebala reagirati pa samo nastavljam. Dolazim do malenog poslovnog prostora koji je, naravno, zatvoren, ali u čijem su izlogu prošlogodišnji prospekti za Dubrovačke ljetne igre.

Pretpostavljam da je prostor prije predstavljao ured i informacijski centar, a sada skuplja prašinu i nada se boljem vremenu. Nastavljam hodati i prisjećam se Igara. U glavi mi se vrte Gundulićevi stihovi, „O lijepa, o draga, o slatka slobodo“, koji se recitiraju svake godine na njihovom otvaranju. Gdje je sada ta lijepa i slatka sloboda? Gdje je uopće sloboda, bez obzira na to bila slatka i lijepa ili ne? Nema je. Znam da je nema kada ne vidim one dječake koji skupljaju školjke ili one starce koji gunđaju ili konobare koji naplaćuju preskupu kavu s mlijekom. Nema slobode, a kamo li lijepe i slatke. Oduzeta je i meni i tebi i onoj starici koja se sada sa susjedom dovikuje preko prozora jer ne smije biti vani.

Eto, to je ta pustinja i taj moj doživljaj ove godine. Stari grad predstavlja školu, kućice predstavljaju učionice u kojima se, za razliku od kućica, dugo ništa ne kuha jer učenika nema, a oni stari pomorci predstavljaju pokojeg đaka koji prođe pored svoje škole i sanjari o povratku u nju na isti način kao što mornar sanjari o povratku na more. 

Jana Tepuš, 1.e