Ovaj intervju obavila sam s razrednim kolegama Markom Livakovićem i Franom Bobanom. Otvorili su srce i priznali kako im je zapravo bilo u 16.gimnaziji, nerijetko zvanoj ženska gimnazija.
Marko i Fran, kako biste opisali vršnjaku iz škole s jednakim brojem dečki i djevojaka, kakav je osjećaj i ritam razreda zastupljenog djevojkama?
Marko: Ritam je poprilično ugodan, imao sam sreću s razrednim kolegama i kolegicama. Mislim da je bitan faktor činjenica da nije bilo nikakvog nadmetanja i dokazivanja s ičije strane. Dapače, svi svima rado izlaze u susret.
Fran: Slažem se s Markom, samo bih nadodao da je nama (dečkima) zapravo bilo super, cure su jako pedantne i brinu se za sve pa smo mi ostali mogli bezbrižno uživati.
Brojni osmaši koji žele upisati 16.gimnaziju znaju za njen neslužbeni nadimak “ženska škola”. Jesi li vjerovao tom nadimku ili nisi obratio pozornost na njega prilikom upisa?
Marko: Vjerovao sam tom nadimku iako mi nikad nije smetao. Ni tada, a ni sada to ne vidim kao prednost ili manu. Svi smo mi na istoj razini u prvom razredu i ne postoji razlog zašto bi itko na to gledao kao na privilegiju ili manu.
Fran: Moram priznati da sam se veselio upisu, čak i više kada sam saznao za nadimak haha. Naravno da mi to nije presudan faktor u odabiru škole, no oduvijek sam imao ugodnu komunikaciju s curama pa sam njihovu većinsku zastupljenost u školi vidio kao prednost.
Pohađate razred sa sedamnaest djevojaka te ste razvili svojevrstan način komuniciranja s njima, no što biste poručili budućem učeniku ove škole? Kakav način razmišljanja vodi k (naj)kvalitetnijoj komunikaciji s nježnijim spolom?
Marko: Generalno smatram da se ne treba zamarati oko toga s kojim spolom pričaš. Naravno da ćeš paziti na ponašanje gdje i s kim god da jesi jer je to bon-ton. Kada bih morao definirati najbolji način komunikacije s kolegicama, rekao bih da je bitno biti svoj i ne dodvoravati se ikome jer ćeš na kraju postati idiot. A budućem učeniku želim poručiti da su i cure ljudi i da te neće ugristi ako želiš razgovarati s njima.
Fran: Ja sam po prirodi kavalir i uvijek sam smatrao kako treba paziti na jezik oko djevojaka, pogotovo onih koje ti se sviđaju. Normalno je da se nakon 4 godine osjećate poput obitelji pa komunikacija bude opuštenija i drugačija, no nekih se stvari uvijek treba pridržavati. Novom učeniku želim reći samo – pamet u glavu!
Dolazite iz razreda u kojem je najveći broj muških učenika u cijeloj školi, smatrate li da je to svojevrsna privilegija ili biste preferirali da se nalazite u okruženju u kojem su isključivo djevojke/dječaci?
Marko: Veći broj dečkiju je naravno bonus u cijeloj situaciji, no nije to nužno privilegija jer su kolegice super. Važno je tko je kakva osoba, a ne kojeg je spola.
Fran: U potpunosti se slažem s Markom.
Smatrate li da ste vi, kao dječaci, u školi s većim udjelom djevojaka, etiketirani ili ismijavani od strane vršnjaka koji pohađaju školu s izjednačenim brojem učenika po spolu?
Marko: Ne smatram da smo etiketirani. To je normalna stvar i mislim da svi to prihvaćaju. Uostalom, nitko ne upisuje školu kako bi bio samo s djevojkama ili dječacima u razredu.
Fran: U početku sam mislio kako će me moji prijatelji zezati jer idem s puno djevojaka u razred, no na kraju su bili pomalo ljubomorni jer su naše cure em lijepe, em pametne.
Ove ste godine maturanti te zauvijek napuštate ovu školu, koje uspomene ćeš ponjeti dalje u život, a koje možeš povezati sa svojim razredom?
Marko: Ostalo je puno dobrih uspomena, od učenika, profesora, a najljepše uspomene su kava u Višeslavu prije nastave i putovanja kojih je, nažalost, bilo jako malo.
Fran: Moje najdraže sjećanje na vrijeme provedeno s razredom je putovanje u London kada sam imao priliku posjetiti taj grad i iskusiti ga s meni dragim ljudima.
Hela Marinković, (nekada) 4.b