Leon Korman, dobitnih Velike nagrade XVI. gimnazije
Nastavničko vijeće XVI. gimnazije na kraju svake nastavne godine ima slatku zadaću odabrati maturanta i domaturanta generacije između predloženih kandidata iz svih maturalnih razreda. Ime jednog učenika posebno se istaknulo te je Nastavničko vijeće dogovorilo i izglasalo novu nagradu – Veliku nagradu XVI. gimnazije, a dobitnik je svestrani učenik Leon Korman iz 4.e razreda.
A.T.: Najprije nam reci zašto si se nakon osnovne škole odlučio za nastavak obrazovanja u XVI. gimnaziji?
L.K.: Vjerojatno će moj odgovor mnogima biti čudan, ali u tom trenutku nisam znao za koju bih se školu opredijelio. Bio sam u situaciji u kojoj sam imao široki izbor škola, a i bio sam izvan Zagreba dok su trajali upisi te do zadnjeg dana nisam znao koju ću školu odabrati. Na kraju sam se odlučio za dvojezični program u XVI. gimnaziji i nisam požalio. Moja odluka u tom trenutku nije bila dobro promišljena, no opet bih je donio.
A.T.: Zašto i kako si se zainteresirao za francuski jezik?
L.K.:U 4. razredu osnovne škole mogli smo birati i treći strani jezik. Budući da uvijek pokušavam naučiti što više, odlučio sam se za francuski jezik koji me interesirao. Odabrao sam ga i kao drugi strani jezik pri upisu u srednju školu, što nisam požalio.
A.T.: Možeš li opisati ove četiri godine u XVI. gimnaziji u tri riječi? Što bi posebno izdvojio?
L.K.: Posebno bih izdvojio ustupke koja je škola napravila kako bih se mogao posvetiti i svojim izvanškolskim obavezama. Sva moja postignuća tijekom zadnjih četiriju godina ne bi bila moguća bez toga. Tri riječi s kojima bih opisao ove četiri godine su: nezaboravno, ludo i zanimljivo!
A.T.: Uvijek sam te htjela pitati kako si se zainteresirao za glazbu, za klavir i violinu koje odlično sviraš?
L.K.: Kao dijete sam uvijek pjevušio te su moji roditelji primijetili da dobro pamtim melodije. Upisali su me u dječji zbor gdje sam se zainteresirao za klavir tijekom privatnih sati s voditeljicom zbora. Nakon toga je slijedila glazbena škola u kojoj sam učio svirati klavir i violinu. To je bio početak moga glazbenog putovanja, a ostatak ću prepričati u budućoj autobiografiji (ako će ikada izaći).
A.T.: Koja su ti natjecanja najviše ostala u sjećanju?
L.K.: Svakako državna natjecanja koja su se prije održavala u Dubrovniku jer je uz natjecanja bilo i puno zabave. Od međunarodnih natjecanja pamtim natjecanja u Veneciji i Beogradu te putovanje s Dramskom grupom XVI. gimnazije u Moskvu. Veliki bonus međunarodnih natjecanja je mogućnost upoznavanja novih ljudi, mjesta i kultura.
A.T.: Imaš li uzore?
L.K.: To je jako teško pitanje. Postoje pijanisti čiji mi se način izvođenja jako sviđa, međutim, tijekom godina sam shvatio da uz uzore koje ima u mladosti, umjetnik treba pronaći svoj vlastiti identitet. Ako trebam navesti uzor, to bi bila sama umjetnost. Uvijek se trudim pobijediti samoga sebe i pomicati svoje granice.
A.T.: Gdje se vidiš za deset godina?
L.K.: Na jesen odlazim studirati u Pariz, dalje od toga nemam čistu viziju budućnosti. Nakon završenog obrazovanja i karijere kao solist, volio bih se vratit u Hrvatsku i osnovati školu za talentiranu djecu. Htio bih prenijeti svoje znanje i iskustva mlađim generacijama jer na mladima ostaje svijet.
A.T.: Što bi poručio učenicima koji žele biti uspješni u školi i izvan nje, baš kao i ti?
L.K.: Sve ovisi o pojedincu. Nešto što svakako svakome može pomoći jesu odlična organizacija, čelična volja i radna etika. Potrebna je i vjera u samoga sebe. Nešto što sam shvatio kroz godine je da svatko sebi može biti i najveći prijatelj, ali i najveći neprijatelj. Vrlo je važno imati povjerenja u sebe i vjerovati da je zacrtani cilj moguć. Bez toga, samo ćemo pronalaziti izlike i opravdanja zašto nešto ne možemo.
A.T.: Hvala ti što si odgovorio na moja pitanja. Govorim u ime cijeloga našeg 4.e kada kažem da nam je bila čast ići s tobom u razred. Nadam se da ćemo se viđati te da ćemo svi dolaziti na tvoje koncerte. I u Pariz, naravno!
L.K. : Hvala tebi!
Ana Trogrlić, 4.e