Crvena ruža u jarku.
I lijep, vjetrovit dan.
Pogrbljenih ramena
i spuštene glave
stopu pred stopu
korača.
U zapetljanoj, crvenoj kosi vjetar
miluje pjegavo lice
zamrljano suzama,
ruka umrljana krvlju guši jecaje.
Oštro ulijevo
pa ravno naprijed
mahovinom prekrit grob.
Premalen.
„Donijela sam ti ružu.
Ne brini, krv je od trnja.“
Neželjena sjećanja.
Tjeskoba.
Strah.
„Da ti malo čitam?
Leći ću ovdje.“
Vlati meke poput baršuna.
Gusta trava, dubok san.
Nježan šapat uspavanke
I utjeha žalosne vrbe.
U dubokom hladu isprepliće korijenje
s tankim prstima
grleći ih.
Jana Ajduković, 2.e