INTERVJU – Snežana Ponoš, profesorica glazbene umjetnosti
Prođete li nedjeljom (da, nedjeljom!) pored škole, moći ćete ćuti skladne zvukove ženskih vokala. To je znak da prof. Snežana Ponoš opet održava probe bilo s našim zborom, bilo s Cantus ante omnia.
Neumorna, entuzijastična, zaljubljena u pjevanje i u glazbu ne poznaje ni vikende ni praznike. Predstavljamo vam našu maestru
Da niste profesorica, koje biste zanimanje izabrali kao supstitut?
Nema supstituta. Samo bih mogla biti više na jednoj strani između podučavanja i umjetnosti. Imam sreću što sam uspjela objediniti oboje. I jedno i drugo podrazumijevaju posvećenost, dosljednost, inventivnost i kreativnost, a to je posve u skladu s mojim težnjama i životnim načelima.
Koji Vam je predmet bio najteži u srednjoj i zašto?
Doista se ne mogu sjetiti jer sam zadatcima uvijek pristupala odgovorno, bez obzira na njihovu zahtjevnost. Smatrala sam da rezultat moga rada ovisi isključivo o mome ulogu i zato sam se maksimalno trudila, bez obzira na predmet i područje rada. Oduvijek sam voljela čitati, kroz opću povijest učila sam o povijesti umjetnosti. Društveni predmeti davali su mi širinu znanja, a prirodne znanosti voljela sam zbog reda i logike koji u njima vladaju. U sportu nisam postizala vrhunske rezultate, ali sam se rekreativno bavila tenisom. Voljela sam učiti i pohađati školu jer sam kroz taj sustav mogla pratiti i svoj razvoj. Zbog pohađanja dviju škola svoje sam vrijeme morala isplanirati unaprijed i pametno. Tako sam, tijekom svakodnevnog putovanja u školu iz Vukovara u Osijek, učila u autobusu, a preostalo vrijeme u danu koristila sam za vježbanje instrumenta ili pisanje zadaće. Na taj sam način mogla optimalno iskoristiti svoj dan.
Koje je Vaše najveće životno postignuće?
Majčinstvo. A ako bih mogla reći dva, onda bi drugo bilo moj pjevački zbor Cantus ante omnia koji sam osnovala 2007. godine. To je moje najveće umjetničko postignuće, ali na prvom je mjestu majčinstvo; ono me ispunjava, obvezuje i usrećuje. Imam troje odrasle, krasne djece.
Koji je Vaš najveći životni cilj?
Moj je najveći životni cilj proživjeti život u punini! Za to je potreban Božji blagoslov, koji ja, srećom, imam. Ponajprije stoga što se mogu baviti onim što volim, a to je glazba. Osim dobrog zdravlja, neophodnog za elementarnu radost života, želim imati priliku za života spoznati i do maksimuma ispuniti svoju ovozemaljsku zadaću. S godinama stječem mudrost, bistrim misli i razvijam vještine kojima bih to mogla postići. Do sada mi to uspijeva; zbog toga sam zadovoljna i sretna.
Imate li kućnog ljubimca?
Imam, dakako! Oduvijek sam imala životinje u neposrednom okružju. Dosad sam imala jednu mačku i pet pasa. Zadnjih osam godina to su Gips i Lobo, osmogodišnji mješanci pekinezera. Velike su maze, ravnopravni članovi obitelji, moja velika radost i veselje.
Kako biste opisali svoj glazbeni ukus, iako ste profesorica glazbenog?
Ne govorim o ukusima, mislim da je taj pojam prikladniji za ljude kojima je glazba usputna životna aktivnost, razonoda. Glazbi uvijek pristupan misaono. Nemam omiljeni stil, osobu, bend, nego biram ono što me intrigira. Bez obzira na vrstu i žanr, u glazbi koja me zaokuplja ne smije biti trivijalnosti.
Svirate li neki instrument?
Klavir je obligatni predmet u glazbenim školama, pa je tako zarana postao i moj glazbeni suputnik. No za razliku od akademskih glazbenika pijanista, glasovir nije u fokusu moga bavljenja glazbom, nego je neizostavno pomagalo u glazbeno –pedagoškom radu. Drugi je važan instrument glas, najraskošnije glazbalo kojim se služim kako u nastavi glazbene umjetnosti, tako i u radu s pjevačkim zborovima.
Kako balansirate vođenje dvaju zborova i nastave?
Za mene su to uobičajene, komplementarne aktivnosti i donose mi veliko zadovoljstvo. Moje glazbeničko zanimanje moja je vokacija, stoga mi ne predstavlja nikakvo opterećenje. Najveći mi je cilj potaknuti učenike na promišljanje gazbe i razvijati njihovu kreativnost, a najbolji je način za to aktivno muziciranje – sudjelovanje u izvannastavnim aktivnostima poput skupnog muziciranja u instrumentalnim sastavima ili u školskom zboru. Ondje se glazba uči i doživljava neposredno, iskustveno, intenzivno, cjelovito. Zborske probe i nastupi neprocjenjivo su iskustvo i dobrobit za svakog pjevača i zborovođu.
Da možete besplatno reklamirati svoj zbor, kako biste ga prikazali publici?
Govorim li o svome zborovođenju, mislim podjednako na dva zbora s kojima radim: jedan je naš školski zbor, a drugi je gradski zbor Cantus ante omnia. Unatrag nekoliko godina u našoj školi djeluje i komorni zbor profesorica pod nazivom Šesnaestinke koji nastupa samostalno ili zajedno sa školskim zborom. Veliko mi je veselje i ponos raditi s ljudima koji prepoznaju moj entuzijazam i slijede me u mojemu radu. Od utemeljenja školskog zbora održali smo brojne nastupe na školskim priredbama, u humanitarnim prigodama i na raznim gradskim manifestacijama. Sudjelovali smo na domaćim i međunarodnim zborskim natjecanjima u Varaždinu, Neerpeltu i u Pragu na kojima smo nagrađeni prvim i drugim nagradama.
Zbor Cantus ante omnia (Pjev prije svega) svojim nazivom ponajbolje otkriva moj umjetnički Credo. Pjevanjem se možemo umjetnički legitimirati, pokazati svoj osobni identitet kao i poslati različite poruke. Cantus ante omnia brojnim je priznanjima nagrađivan vokalni sastav koji je u proteklih 14 godina uvelike pridonio unapređenju zborske glazbe u Hrvatskoj i njezinoj prezentaciji u svijetu. Počeci zbora datiraju iz 2007. godine, a izrastao je iz školskog zbora 16. gimnazije u kojemu i danas sudjeluje nekoliko sadašnjih i bivših učenica, nekoliko naših profesorica kao i druge, slobodno udružene pjevačice iz cijeloga grada. Privilegija je biti članicom i dirigenticom zbora koji je na domaćim i međunarodnim zborskim natjecanjima osvojio tridesetak, većinom prvih nagrada, više posebnih nagrada i pet Grand Prix-a. Koristim svaku priliku da izrazim veliku zahvalnost svim mojim dosadašnjim pjevačicama i pjevačima – suradnicima obaju zborova kao i ravnateljici 16. gimnazije, prof. Nini Karković, koja pokazuje razumijevanje za naš rad.
Što biste poručili mladima?
Poručila bih svima da žive tradicionalne vrijednosti i priznaju autoritete, da budu plemeniti, hodaju uspravni i ponosni, ali i ponizni, da iskuse ljepotu života, osvijeste kako su životom darovani te da ga ne protrate, nego da ga učine boljim za sebe i za druge.
Razgovarale
Lara Šavora i Jana Tepuš, 1.e