INTERVJU – Margareta Đordić, profesorica hrvatskoga i talijanskoga jezika
Profesorica Margareta Đordić tek je dvije godine u XVI. gimnaziji, ali je vrlo brzo postala prepoznatljivo lice ne samo učenicima kojima predaje Hrvatski jezik već i svim zaljubljenicima u filmsku umjetnost, a angažirana je i u mnogim drugim zbivanjima našeg školskog života
Da se ne bavite ovom profesijom, koje biste drugo zanimanje odabrali?
Iskreno, ne znam. Uvijek sam naginjala književnosti i jezicima. Možda da se ne bavim ovom strukom, da nisam profesorica u školi, sigurno bih se i dalje bavila književnošću i jezikom – primjerice, prevođenjem.
Koji Vam je predmet bio najteži u srednjoj školi i zašto?
Najteži su mi predmeti bili zapravo prirodni predmeti. Izrazito teške su mi bile matematika i fizika, biologiju i kemiju sam jako voljela, ali matematika i fizika… Nisam baš neki talent za brojeve, iskreno.
Ali prošli ste. To je najvažnije, zar ne?
To jest najvažnije, da. Mislim da je u srednjoj školi vrlo važno shvatiti što bi vas moglo zanimati, ali naravno da su potrebni i ostali predmeti kako bismo bili potpuno spremni za život.
Koje je Vaše najveće životno postignuće?
Privatno, rekla bih odnos s mojom obitelji i definitivno odnos s mojim prijateljima i prijateljicama. Mislim da sam stvarno blagoslovljena. Ali to su odnosi koji su dvosmjerni. Imam fantastičnu obitelj, fantastične prijatelje i fantastične kolege u školi i neke ostale suradnike s kojima mogu apsolutno dobro komunicirati i surađivati.
A najveći profesionalni uspjeh? Hm… Rekla bih možda da je to osnivanje časopisa studenata talijanistike koji se zove „Galeotto“, a koji, koliko znam, još uvijek postoji na Filozofskom fakultetu. To je bio vrlo zahtjevan i težak rad, ali definitivno bih rekla da me mnogo toga naučio. Drugo postignuće, zbog kojeg sam čupala kosu i gubila živce, svakako je sudjelovanje u jednom velikom projektu koji je nastao u povodu 120 godišnjice Miroslava Krleže. Na fakultetu smo radili zbornik o Miroslavu Krleži i predstavu „Gospoda Glembajevi” i za taj smo rad dobili Rektorovu nagradu. Oba su postignuća primjer koliko požrtvovnost, trud, rad, energija i volja mogu rezultirati nekim lijepim priznanjima. Mogu li se sjetiti još nečeg? Trenutno ne, to je prvo što mi pada na pamet, a najnovije postignuće – položen stručni ispit. Evo, to je bilo sada prije manje od godinu dana. Ako će se itko od vas biti profesor ili profesorica, shvatit ćete. To je zadnje čega se mogu sjetiti.
Kako ste došli do ideje za časopis?
Moja najbolja prijateljica i ja razmišljale smo na studiju talijanistike o tome gdje bi studenti mogli objavljivati svoje radove na talijanskom jeziku jer je to vrlo suženo, pogotovo tijekom studija. Na jednoj smo kavi razmišljale: „Pa gdje mi možemo sada išta objaviti na talijanskom?” Tako smo došle na tu ideju. I evo, kao što vi imate potporu u školi i profesoricu Tukšu koja vas vodi, tako smo i mi imale stvarno veliku potporu svih profesora koji su nam tada pomagali u radu.
Nadajmo se da ćemo i mi moći jednog dana nešto takvo napraviti.
Na dobrom ste tragu, samo tako nastavite.
Koji je Vaš najveći životni cilj?
Mislim da bismo svi trebali težiti nekakvoj sreći u životu koja za svakog znači nešto drugo. Ja bih rekla da bismo svi trebali težiti tome da imamo dobre međuljudske odnose, da imamo ljude na koje se možemo osloniti. Mislim da je vrlo važno da radimo ono što volimo.
I možda… Evo, životni cilj, ako me baš pitate nešto konkretno, nadam se da ću doktorirati. To mi je sad najveći cilj u bližoj budućnosti.
To je jako ambiciozno. Svaka čast!
Jest, samo što vremena je malo, a posla je puno, ali da, to mi je jedan od ciljeva u sljedećih nekoliko godina – da uspijem napisati disertaciju i doktorirati.
Jako nam se sviđaju vaši ciljevi jer nisu materijalni nego, ovo što ste rekli, „međuljudski odnosi”.
Jako je važno da u životu budemo okruženi ljudima koji će nas gurati u svakom mogućem smislu, da imamo tu jaku podršku. To mogu biti i obitelj i prijatelji, jednog dana možda partner… I da mi, između ostalog, budemo ti ljudi koji će drugima pružati podršku. Mislim da je to i smisao života – ljubav.
Imate li kućnog ljubimca i ako nemate, biste li ga voljeli imati?
Imam kućnog ljubimca. To je pas koji se zove Fido. Ime je dobio po Fidu iz Matoševe novele „Cvijet s raskršća”. Fido ima deset godina i zapravo smo ga udomili kada smo ga našli u našem dvorištu usred zime. Netko ga je ostavio, raspitali smo se je li netko izgubio štene, nije imao čip, a bio je toliko sladak da smo ga morali udomiti. Međutim, imam prijateljicu koja ima zmiju. Došla sam jednom kod nje i ona mi kaže: „Imam novost.” Ja začuđeno pitam: „Kakvu novost?“ Vidim terarij, a u njemu zmija. Ja se inače strahovito bojim zmija, ali njezina je meksička mliječna zmija koja nije otrovna. To je bio moj prvi susret sa zmijom, čak sam je i držala u rukama i nije tako strašno. Ali ne bih imala zmiju za kućnog ljubimca.
Koji su Vaši hobiji izvan škole?
Volim puno čitati, nekad to ne mogu tijekom školske godine, ne stignem, ali onda ljeti nadoknadim mnogo toga. Volim gledati filmove, pokušavam pratiti recentne filmove, naše i svjetske. Pokušavam odgledati ono što nisam gledala. Vrlo često izlazim u kazalište i na neka kulturna događanja i to mi u ovih godinu dana jako nedostaje. Dakle, da ne mogu u petak navečer otići u kazalište, mislim mogu sada, ali to nije to s maskama, sve mi je to nekako čudno. Bavim se umjetnošću, ne u smislu da pišem, nego čitam što više, gledam što više, proučavam što više…
Kako biste opisali svoj glazbeni ukus? Imate li omiljeni bend, pjevača?
Naravno da imam, čak imam i nekoliko anegdota u vezi toga. Ne znam kako je s vama mlađim generacijama i što slušate. Mislim, slušam ja radio pa znam da je Taylor Swift popularna, Sia, David Guetta i slično. Moja generacija je generacija rockera i dosta mojih prijatelja sluša rock. Najdraži mi je bend „Depeche Mode”, njih jako volim i bila sam na čak tri njihova koncerta u Hrvatskoj i jednom u Sloveniji. Oni su mi fantastični što se tiče glazbe, ali što se tiče i tekstova pjesama. Još volim „The Cure”, „Placebo”. Od hrvatskih mi je dobar „Silente”, oni su mi zanimljivi. Stvarno svašta. „Arctic Monkeys” su mi dobri… Ali „Depeche Mode” bi mi tu bio stvarno na vrhu.
Koja je Vaša omiljena knjiga?
Joj, znala sam da ćete me to pitati. Baš sam si razmišljala što bih mogla odgovoriti. Postoje fantastična književna djela, teško je odabrati samo jedno. Od hrvatskih autora volim Miroslava Krležu i opet me oduševio kad sam ponovno pročitala njegov roman „Na rubu pameti”. Zadnje što sam ponovno čitala jest roman „Zločin i kazna” koji mi je isto vrlo drag. Nevjerojatno kako neka književna djela pročitate jednom i onda za dvije, tri ili pet godina ponovno pa shvatite koliko su vam i dalje zanimljiva i koliko ih drugačije doživljavate. Moja preporuka je, kada ćete imati vremena, da nešto što ste čitali sada u srednjoj školi, kada ćete imati 20, 25, 30 godina, pročitate ponovno. Vidjet ćete kako ćete drugačije doživjeti književno djelo. Ne mogu reći da imam neku najdražu knjigu, ali ako vas baš zanima, mogu vam reći da jako volim hrvatsku i talijansku književnost od 15. do 18. stoljeća. Dajte mi Držića, dajte mi Marulića, Hektorovića i ja sam sretna… Evo, stvarno volim tu našu stariju hrvatsku književnost.
Čitate li na drugim jezicima?
Čitam na talijanskom jer mi je to isto struka. Ponekad čitam na engleskom. Ako govorimo o stručnoj literaturi, onda čitam na engleskom, talijanskom i hrvatskom. S tim da mi je talijanski jači i malo mi je istisnuo engleski.
Kada smo već pitali koja Vam je omiljena knjiga, moramo pitati i koji Vam je omiljeni film?
Kada jako puno čitate i jako puno gledate, onda ne možete izdvojiti jedno djelo i reći: „Evo, to mi je najdraže.” Mogu vam reći što sam zadnje gledala. Gledala sam film „Another round“ danskog redatelja Thomasa Vinterberga. Film je sada osvojio Oskara. Način na koji je snimljen, režiran, tema, gluma… apsolutno sve je fantastično. Zaslužio je Oskara. Evo, to je što sam zadnje gledala, a najdraži… da, ne mogu izdvojiti sada neki najdraži.
Gledate li serije?
Baš i nemam vremena pa mi je glupo započeti i onda stati. Što se tiče filmova, mogu vam reći da ću se u svojem doktorskom radu baviti upravo filmom, odnosno holokaustom na filmu. Malo sam sada s time stala, ali gledam filmove različitih filmskih rodova koji tematiziraju holokaust. Da se razumijemo, nije da su mi ti filmovi najdraži, zapravo su vrlo često teški, ali to je moje područje interesa.
Da možete reklamirati svoju filmsku grupu, kako biste je predstavili publici?
Opa, ovo je super. Besplatna reklama: „Ako želite biti kreativni i naučiti nešto o filmu, svakako se priključite filmskoj grupi XVI. gimnazije. Upoznat ćete mnogo zanimljivih, kreativnih učenika i učenica koji razmišljaju svojim glavama i koji se stvarno trude da i u filmskoj umjetnosti naprave jedno lijepo djelo.”
Knjiga ili film?
Knjiga.
Nastava na daljinu ili nastava uživo?
Uživo.
Fizička aktivnost ili gledanje televizije?
Gledanje televizije.
Ljeto ili zima?
Ljeto.
Rock ili pop?
Rock.
Osnovna ili srednja škola?
Srednja škola.
Za kraj, što biste poručili mladima?
Prije svega, mislim da morate čitati, čitati, čitati… Književnost vam odlično služi za razvijanje mašte, razvoj vašeg kritičkog razmišljanja, razvijanje vokabulara i općenito poznavanja jezika. To je prvi savjet.
Drugi savjet – gledajte, gledajte, gledajte, ali gledajte filmove tako da razmišljate o tome zašto je neki film dobar ili zašto nije. To su prva dva savjeta. Vi mladi danas ste bombardirani medijima. Kada sam ja išla u školu, nismo imali nikakve društvene mreže. Zato bi treći savjet bio da svemu što vidite na tim društvenim mrežama pristupite kritički jer svi mi prikazujemo svoje živote (pogotovo u virtualnom svijetu) kao da su savršeni, što je daleko od točnog. Isto tako mislim da trebate razmišljati i pristupati onome što vam mediji prikazuju izrazito kritički.
Zatim, mislim da biste trebali iskoristiti svaku moguću priliku koja vam se pruži da nešto naučite, da sudjelujete u što više izvannastavnih aktivnosti, da posjećujete kulturne ustanove, da odlazite u kino, da odlazite u kazalište, da odlazite na književne večeri…Sve to vam proširuje vidike. Da budete optimistični jer, bez obzira na cijelu ovu situaciju, čekaju nas bolja vremena i svjetlija budućnost. Da budete svjesni toga da svijet ostaje na vama mladima i, za kraj, da budete dobri, pošteni i empatični ljudi.
Razgovarale
Lara Šavora i Jana Tepuš, 1.e