„Crnilo se širilo i more se naježilo od iščekivanja i užasa. Približavalo se. Vjetar je u glasnom, šuštavom šapatu prešao preko otoka, a onda je ponovno nastupila tišina.“
Pročitao sam to izvukavši neveliku knjigu s police lakonskog natpisa „SKANDINAVSKA KNJIŽEVNOST“ te sam se uputio prema pultu akvizicije.
Nije me prevarila tema priče o djevojčici Sophiji koja ljetuje s bakom i ocem na otoku u sjevernom moru.
Na isti je način Mali princ završio u dječjoj Biblioteki Vjeverica.
Tove Marika Jansson ispunila je knjigu pitanjima o prolaznosti tvari i ljudi, Začarana šuma, gdje oceanske naplavine njišu kosti morskih životinja „poput kostura potopljena broda“.
Ili Sophijin razgovor s bakom: „Kad ćeš umrijeti-pitalo je dijete. Uskoro. Ali se tebe nimalo ne tiče.“
Baš kao kada novopridošli stanovnik Zemlje u osunčanom vrtu s poljskim cvijećem ukrašenom mladom travom pronalazi mrtve ptice.
Još je jedan, nama možda nerazumljivi, odnos prema prirodi i ljudima.
„Seoski put“, uništavanje prirode kako bi se sagradila cesta, ili „U kolovozu“,
poruka posjetiteljima nezaključane kuće kako naći šibice i da se brinu za ptice.
I da, u kolovozu ubrzo nestaje dana i „noći bi posve neopazice postale mračne.“
To je tada kada nas složena prtljaga podsjeća na skori odlazak…
Posjetite i vi svoj otok!
Neven Berberović, prof.