Marinkovićev roman Kiklop iz 1965. jedan je od najznačajnijih romana hrvatske književnosti 20. stoljeća. Prema godini objavljivanja pripada razdoblju druge moderne, ali najavljuje i postmodernistička obilježja. Po svojoj slojevitosti, raznolikosti kompozicijskim rješenjima, tehničkoj izvrsnosti, emocionalnoj i psihoanalitičkoj razini, mnoštvu asocijacija, specifičnom jezično-stilskom izrazu protkanom intertekstualnošću, djelo se smatra jednim od najsloženijih romana hrvatske književnosti. U anketi Jutarnjeg lista, provedenoj 2010., 40-ak istaknutih teoretičara, povjesničara, glumaca, redatelja i ostalih, Kiklop su izabrali za najbolji hrvatski roman svih vremena.
Kiklop je uistinu ne samo vrhunac Marinkovićeva opusa nego i jedno od najboljih književnih ostvarenja, kako na našem, tako i, usudila bih se reći, širem području. Po svojoj složenosti jedan je od najkompleksnijih romana hrvatske književnosti, a samim time, kako akademik Krešimir Nemec kaže, i velika kušnja za svakog interpretatora. Unijevši u njega sva svoja znanja, Marinković je uspio stvoriti moderni centon koji sadrži više podžanrova i manjih priča koje su razrađene do najsitnijeg detalja. S jedne strane, Kiklop je bespoštedna analiza dehumaniziranog društva koje se bori opstati u svijetu tuge, jada i rata, no on predstavlja i piščev kod pun intertekstualnih aluzija koje će samo pažljivi čitatelj dešifrirati. Te citate Marinković podvrgava kritičkom promišljanju svoga doba stavljajući ih u novi kontekst kojim se ironizira prvotno značenje.
Time se ne opovrgava vrijednost i veličina književnih djela već, naprotiv, samo produbljuje problematika romana. Samim time, ovo djelo nije kušnja samo za interpretatore već i za same čitatelje. Ako postoji poetika čitanja i poetika života, onda je ona najmanje dvosmislena. Ako Kiklop ironijski izjednačuje život s umjetnošću, realnost s fikcijom, pokazujući u sustavu svojeg literarnog djela kako život može biti zapravo literarniji i od same literature, onda će biti onoliko tumačenja koliko smo u stanju dešifrirati strukturu vlastitog dvosmisla, tj. vlastitog odnosa prema životu i prema umjetnosti. Ako u ovo nismo sigurni, trebali bismo pročitati roman još jednom jer, kao što nema apsolutnog ponavljanja ni u životu ni u umjetnosti, nema ga ni tamo gdje se oni pokušavaju naći, u čitanju.
Jako me se dojmilo ovo djelo i moram priznati da je ono ujedno i najkompleksnije djelo kojim sam se dosada bavila zbog svoje rapsodije intertekstualnih aluzija, skrivenih značenja i simbolike. Pri čitanju Kiklopa iznenadila sam se količinom terminologije iz svih umjetničkih područja, a ne samo književnosti. Marinković je koristio termine iz glazbe i likovne umjetnosti kako bi dodatno opisao određene situacije, što mi se jako svidjelo. Ovime je pisac pokazao širinu svoga znanja i vještina na gotovo svim područjima.
Koristeći se ironijom i ponekad crnim humorom, Marinković nije ni u najmanjoj mjeri povrijedio ozbiljnost radnje, već ju je samo dodatno teoretizirao. Radnja romana započinje u jesen 1939., a završava u proljeće 1941. godine i određena je konkretnim povijesnim događajima – bombardiranjem Londona i početkom Drugoga svjetskog rata u Zagrebu.
Atmosfera u zagrebačkom boemskom miljeu neposredno prije Drugog svjetskog rat obilježena je strahom i otuđenjem. U ljudima se budi skriveno barbarstvo te dolazi do nemogućnosti istinske ljudske komunikacije. U strahu za živu glavu, ljudi se oglušuju na pravila morala te brinu isključivo za svoju egzistenciju. Rat, kao vrhunac ljudske katastrofe, prikazan je u svim svojim užasima. Mislim da mi je pisac uspio prenijeti sve svoje strahove i pomogao mi bolje razumjeti mentalitet tadašnjeg društva kao nekome tko nije doživio rat.
Središnja svijest romana jest anksiozni intelektualac i umjetnik Melkior Tresić. On je „romaneskno građen kao ‘odraz’ razmrvljene slike svijeta i fragmentizirane prozne strukture“ ilustrirajući time svu kompleksnost i značenjske slojeve romana. Melkior je novinar gradske rubrike za koju piše kazališne i filmske kritike. Dobro poznaje povijest književnosti i filozofiju koju je diplomirao. Načitan je, a to se vidi u metaliterarnim aluzijama i asocijacijama u kojima dominiraju Shakespeare, Dante, Dostojevski i Molière.
Glavni lik ovog djela uistinu je osamljen i, možemo reći, ostavljen od svijeta da pronađe svoj put u preživljavanju. Njegova otuđenost i osamljenost podsjetile su me na trenutno stanje pandemije koronavirusa. Naime, ljudi su primorani ostati kod kuće kako bi zaštitili sebe i najmilije, no tim činom oni žrtvuju svoju slobodu interakcije i kontakta s ljudima oko sebe. Čovjek samim time gubi dio svoje esencije i počinje propitkivati ono što ga čini čovjekom. Svaka generacija ima svoj križ. Za moje roditelje, bake i djedove to je bio rat, a za mene ovaj, možemo reći, biološki rat u kojem ne poznamo neprijatelja u potpunosti i pitamo se kako se protiv njega uopće boriti.
Iako sam pročitala mnoga djela, ova knjiga bila je za mene veliki izazov. Čak sam neke dijelove morala pročitati i više puta kako bih bila sigurna da sam sve razumjela, no unatoč tomu, jednom kada sam dubinski ušla u razradu, čitanje je postalo vrlo ugodno i zanimljivo iskustvo. Smatram da bi svatko trebao pročitati ovo djelo, a modernom intelektualcu sasvim sigurno otvara horizonte čuđenja nad svijetom i učvršćuje sigurnost vrijednosti nad ispraznošću i literarnom banalizacijom kakvom smo zapljusnuti u modernim vremenima tehnološke diktature.
Ema Vidak, 4.b